Pim van Lommel, nizozemski je kardiolog, vodeći je svjetski autoritet kada su u pitanju iskustva bliske smrti. U ovom tekstu, slavni liječnik i pisac dokaze o stvarnim izvantjelesnim iskustvima i iskustvima bliske smrti stavlja u širi kontekst i tvrdi - informacijska polja naše svijesti, koja se vjerojatno sastoje od valova, ukorijenjena su u nevidljivoj domeni izvan vremena i prostora (tzv. nelokalnost) i uvijek su prisutna oko i kroz nas, prožimajući naše tijelo.
Poslije godina i godina istraživanja postalo mi je jasno da izvan svake sumnje postoji kontinuitet svijesti nakon smrti našeg fizičkog tijela. Isprva su me doduše mučila brojna pitanja. Kako je moguće da pacijenti ponekad znaju govoriti o proširenoj svijesti kada su nesvjesni, primjerice tijekom srčanog zastoja ili kome?
Za odgovore na ta pitanja počeo sam se zanimati 1969. godine tijekom prve godine kardiološke prakse u bolnici. Iznenada se začuo alarm u koronarnoj jedinici. Jedan je pacijent doživio srčani zastoj (ventrikularnu fibrilaciju) i više nije reagirao na podražaje. Jedna medicinska sestra započela je s kardiopulmonalnom reanimacijom, dok mu je druga davala kisik. Treća je sestra žurno donijela defibrilator, potpuno napunjen i s elektrodama prekrivenim gelom te oslobodila odjeće pacijentova prsta. Dala mu je električni šok, no bez rezultata Nastavil ose s masažom srca i umjetnim disanjem, a u intravenozni drip ubrizgan je dodatan lijek. Pacijent je potom po drugi put defibriliran. Ovaj put je uspostavljen srčani ritam: nakon više od minute došao je svijesti, nakon što je oko četiri minute bio besvjestan.
U to doba defribrilacija je bila nova i uzbudljiva tehnika. Sve do 1967. tehnike reanimacije nisu postojale, stoga su sve do tada svi pacijenti sa srčanim zastojem umirali. Svi članovi tima koji su sudjelovali u oživljavanju bili su, naravno, iznimno sretni kada je pacijent uspješno reanimiran. Međutim, pacijent se na naše iznenađenje činio vrlo razočaranim. S puno nam je emocija ispričao priču o prolasku kroz tunel, pri čemu je vidio svjetlost i prekrasne boje te čuo glazbu.
Dotad još nikada nisam čuo da je moguće sjećati se na period bez svijesti tijekom srčanog zastoja i to mi je bilo teško prihvatiti. Odrastao sam u akademskom okruženju u kojem su me učili da za sve postoji redukcionističko i materijalističko objašnjenje te da je očito da je svijest proizvod zdravog funkcioniranja mozga. U obuci su me naučili da je tako nešto ustvari nemoguće jer su pacijenti za vrijeme srčanog zastoja klinički mrtvi i nesvjesni svega oko sebe. Ovaj je čovjek, međutim, bio potpuno svjestan. Taj mi se događaj usjekao u pamćenje, ali u to vrijeme još nisam poduzeo ništa da ga podrobnije istražim.
Što je iskustvo bliske smrti?
A onda sam 1986. o takvim iskustvima čitao u knjizi Return from Tomorrow psihijatra Georgea Ritchieja koja govori o Ritchiejevom iskustvu tijekom kliničke smrti 1943. kada mu je bilo svega dvadeset godina. Služeći u američkoj vojsci kako bi stekao osnovnu obuku te pred upis na studij medicine obolio je od dvostruke upale pluća i u biti preminuo. Njegov ga je liječnik dvaput proglasio mrtvim. Jedan medicinski tehničar ipak se nije želio pomiriti s takvim ishodom s obzirom na Ritchiejevu mladost, te je zahtijevao - unatoč proglašenoj smrti - da se direktno u Ritchiejevo srce ubrizga injekcija adrenalina. Takve su injekcije u to vrijeme bile krajnje neobične. Liječnik je pristao ne bi li umirio mladog medicinskog tehničara, na njihovo iznenađenje Ritchiejevi su se vitalni znakovi vratili. Bio je "mrtav" devet minuta. U tom je vremenu doživio vrlo snažno iskustvo bliske smrti; sjećao se, naime, da je vidio svoje tijelo prekriveno bijelom plahtom kada se vraćao sa svog putovanja. To se dogodilo davno prije slavne uspješnice Raymonda Moodyja Life After Life iz 1971. u kojoj se prvi put pojavio izraz "iskustvo bliske smrti".
Želio sam saznati više, pa sam počeo voditi razgovore sa svojim pacijentima koji su preživjeli srčani zastoj. Kod mene je sve počelo iz znanstvene znatiželje. Na moje veliko iznenađenje, u roku od dvije godine dvanaestoro od pedeset preživjelih pacijenata podijelilo je samnom svoja iskustva bliske smrti, zahvaljujući čemu sam se mnogo bolje s njima upoznao.
Kao što i opisuju oni koji se vrate, to je kao da uđete u sam početak smrti, a potom ustuknete. Takvog se iskustva živo sjećate. Tim je ljudima jasno da će tako izgledati smrt kada uistinu umru, zbog čega od nje gube svaki strah. Baš poput prvog pacijenta koji je doživio slično iskustvo, a kojega sam upoznao 1969., većina njih ne želi se vratiti zbog radosti i ljepote koje to iskustvo sa sobom nosi. Ustvari, ljudi govore da su tijekom iskustva bliske smrti bili svjesniji nego ikad prije.
Međutim, kako se i zašto pojavljuje iskustvo bliske smrti i odakle njegov sadržaj? Kako je moguće da su pacijenti u stanju opisati stvarne pojedinosti svoga oživljavanja ili operacije? Sve do sada na ta pitanja nismo našli odgovore.
Kao prvo, što je iskustvo bliske smrti? Ja ga definiram kao sjećanje na niz impresija tijekom posebnog stanja svijesti, uključujući i niz općih elemenata kao što je izlazak iz tijela, prolazak kroz tunel, susret s jarkom svjetlošću, susret s preminulom rodbinom, pregled života te svjestan povratak u tijelo. Sve ovo događa se uglavnom za trajanja kritičnog medicinskog stanja poput srčanog zastoja ili u drugim, po život opasnim situacijama, ali ponekad čak i u nerizičnim situacijama, ponekad čak bez nekog očitog razloga, kada mozak normalno funkcionira i osobi se prijeti smrt. Znanosti su najzanimljiviji slučajevi do kojih dolazi tijekom srčanog zastoja ili duboke kome.
Iskustva stvarnija od svakodnevne budne svijesti
Iskustvo bliske smrti gotovo u pravilu je transformacijsko jer dovodi do povišene intuitivne osjetljivosti, dubokih uvida i reevaluacije života kao i gubitka straha od smrti. Za sve koji se žele pobliže upoznati s individualnim iskustvima, mnogo je sjajnih primjera slučajeva koji su objavljeni i lako dostupni. Sadržaj iskustava bliske smrti i njihovi učinci na pacijente slični su, čini se, diljem svijeta, u svim kulturama i u svim vremenskim razdobljima. Međutim, subjektivna priroda i nepostojanje referentnog okvira ovog gotovo neopisivog iskustva dovelo je do toga da individualni kulturološki i religijski čimbenici određuju govor o ovim iskustvima i njihova tumađenja.
Slušajući kazivanja svojih pacijenata o njihvim iskustvima bliske smrti, na stolu su bile različite teorije. Međutim, nijedna od njih nije nudila objašnjenje proširene svijesti s lucidnim mislima, emocijama, sjećanjima iz najranijeg djetinjstva, vizijama budućnosti te mogućnosti percepcije iz pozicije izvan i iznad tijela. Nismo bili u stanju objasniti činjenicu da se to iskustvo doima puno življim i "stvarnijim" od svakodnevne budne svijesti ili da je popraćeno akceleriranim mislima i pristupom nikad većoj mudrosti. Najvažnije od svega, aktualna znanost nije mogla objasniti kako se to sve može doživjeti u trenutku kada je funkcija mozga ozbiljno narušena. Ustvari, činilo se da postoji obrnuto proporcionalan odnos između jasnoće svijesti i gubitka moždane funkcije.
Zadovoljavajuća teorija - ona koja objašnjava iskustva bliske smrti u svoj njihovoj složenosti i koja ne promatra isključivo svaki element zasebno - i dalje nije pronađena. Većina teorija zasniva se na anegdotalnim dokazima i retrospektivnim studijama sa samoodabranim pacijentima te ne uključuje točne medicinske podatke. Kako bih došao do potpunijih odgovora, dva psihologa iz Nizozemske i ja 1988. pokrenuli smo opsežnu prospektivnu znanstvenu studiju posvećenu učestalosti, uzrocima i sadržaju iskustava bliskih smrti. Željeli smo utvrditi postoji li fiziološko, farmakološko, psihološko ili demografsko objašnjenje zašto ljudi doživljavaju spomenuta iskustva.
Dotad nitko prije nigdje u cijelom svijetu nije proveo veliko prospektivno istraživanje iskustava bliske smrti. Studija je obuhvatila 344 osobe koje su preživjele zastoj srca u svekukupno deset nizozemskih bolnica. U roku od nekoliko dana od oživljavanja pacijente se pitalo sjećaju li se ičega iz vremena u kojem je trajao osrčani zastoj, u kojem su bili bez svijesti. Njihovi medicinski i drugi podaci pažljivo su bilježeni prije, tijekom i po reanimaciji. Na taj je način stvorena i kontrolna skupina preživjelih koji se iz perioda bez svijesti ničega nisu sjećali. Svi uzastopni slučajevi zastoja srca uključeni su kako bi se došlo do preciznih podataaka. Na temelju kasnijih razgovora s objema skupinama uspjeli smo doznati jesu li transformativni aspekti iskustava bliske smrti bili posjedica tih iskustava ili samog srčanog zastoja.
Svi pacijenti u našoj studiji proživjeli su kliničku smrt. Klinička smrt definira se kao period nesvijesti uzrokovane anoksijom (nedostatnim dovoženjem kisika do mozga) uslijed prekida cirkulacije i disanja. Osoba nema opipljivi puls i krvni tlak koji se može izmjeriti, nema tjelesne reflekse, kao ni reflekse moždanog debla. Ako se u roku od pet do deset minuta ne počne s kardiopulmonalnom reanimacijom dolazi do nepovranog oštećenja mozga i pacijent umire. To je model koji je najbliži procesu umiranja.
Naši su rezultati pokazali da se 282 pacijenta - odnosno njih 82% - nisu sjećala ničega iz perioda nesvijesti tijekom srčanog zastoja. Međutim, 62 pacijenta, odnosno njih 18%, imalo je neki oblik sjećanja na iskustvo bliske smrti. Od te je skupine njih 41 (66%) doživjelo vrlo dubinsko iskustvo, a 21 pacijent (34%) površnije. Koristili smo sustav bilježenja rezultata koji nam je omogućio usporedbu učestalosti različitih elemenata s dubinom doživljenog iskustva bliske smrti. Zabilježeni su svi tipični elementi, pa je tako 50% sudionika izjavilo da su bili svjesni da su mrtvi, 56% spomenulo je pozitivne emocije, 25% njih izvantjelesno iskustvo, 31% prolazak kroz tunel, a 23% komunikaciju sa svjetlošću.
Da bismo istražili transformativne učinke do kojih su ta iskustva kasnije dovela razgovarali smo sa svim ljudima koji su preživjeli srčani zastoj dvije i osam godina nakon tih događaja, uz prisutnost kontrolne skupine pacijenata koji su preživjeli zastoj srca, ali bez iskustva bliske smrti. Došli smo tako do značajne razlike između osoba koje su doživjele iskustvo bliske smrti i onih koje nisu. Osobe koje su ga doživjele više se nisu bojale smrti i bile su uvjerene u postojanje života nakon smrti. Imale su veću intuitivnu osjetljivost i više smisla u životu, uz duge periode nostalgije, usamljenosti i depresije uzrokovane nemogućnošću da to svoje impresivno i transformativno iskustvo podijele s drugima. Trebalo im je dosta godina da taj novi pogled na život i smrt prihvate i konsolidiraju.
Koja je, dakle, bila razlika između pacijenata koji su rekli da su doživjeli iskustvo bliske smrti i onih koji to nisu? Na naše veliko iznenađenje, otkrili smo da nikakav utjecaj nema ni trajanje nesvijesti i srčanog zastoja (stupanj nedostatka kisika u mozgu), niti bilo koji drugi čimbenici kao, na primjer, lijekovi ili strah od smrti. Činilo se da ništa ne utječe na pojavu, učestalost i kvalitetu iskustva bliske smrti: ni spol, ni prethodno znanje o iskustvima bliske smrti, ni religija, ni obrazovanje.
Prva i najveća prospektivna studija iskustava bliske smrti mogla je, stoga, isključiti mogućnost da fiziološki, psihološki i farmakološki čimbenici uzrokuju takva iskustva za trajanja srčanog zastoja. Da je riječ o čisto fiziološkom fenomenu kao što je, na primjer, nedostatak kisika u mozgu, većina bi pacijenata koji su bili klinički mrtvi prijavila takvo iskustvo, a to je učinilo samo njih 18%. Zašto? To ostaje još uvijek velika zagonetka.
Novo razumijevanje kontinuiteta života
Međutim,iz tih se podataka rodila nova teorija. Po toj teoriji, iskustvo bliske smrti moglo bi biti transformativno stanje svijesti, temeljeno na teoriji kontinuiteta, u kojem sjećanja, identitet i kognicija, zajedno s emocijama, funkcioniraju neovisno o nesvjesnom tijelu i zadržavaju mogućnost takozvane ekstrasenzorne percepcije.
Naša nizozemska studija - objavljena u prosincu 2001. u časopisu The Lancet, jednom od najprestižnijih medicinskih časopisa na svijetu - istog je trenutka privukla veliku pozornost. O njoj se govorilo na naslovnicama svih važnih novina u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji, Indiji, Kini i Brazilu. Nipošto nisam očekivao da će pobuditi tako silno zanimanje. Na nekoliko sam dana morao otkazati sve dogovore kako bih uspio udovoljiti svim zahtjevima za intervju za nacionalne i internacionalne novine, radio i televiziju. Dobili smo na stotine e-mailova s pozitivnim reakcijama od ljudi koji su doživjeli iskustvo bliske smrti i koji su se prepoznali u toj studiji te u njoj pronašli podršku. Kontaktirali su nas čak i liječnici koji su i sami doživjeli iskustvo bliske smrti, ali o tome nikada nisu mogli razgovarati s kolegama.
Primio sam, međutim, i gomilu izrazito kritičnih, ali vrlo zabavnih komentara od pojedinaca. U Nizozemskoj je tako dr. C. Renckens, ginekolog i predsjednik Nizozemskog udruženja za borbu protiv nadriliječništva, našu studiju povezao sa "disocijativnim poremećajem identiteta, sindromom kroničnog umora, fibromijalgijom te sindromom izvanzemaljskih otmica". Mene je opisao kao "neuspješnog proroka i premorbidnog šarlatana". u Belgiji je W. Betz, profesor obiteljske medicine i član SKEPP-a (skupine za kritičku evaluaciju pseudoznanosti i paranormalnog), za belgijski tisak izjavio da "kada znanstvenici počnu lupati besmislice javnost mora biti na oprezu, a van Lommel je jedan od takvih". On je naše istraživanje povezao s "stralnim tijelima, paranormalnim pojavama te grafologijom".
Uslijedile su, međutim, tri dodatne prospektivne studije, osmišljene identično kao i naša nizozemska. Došle su - kao i naša - do istog postotka ljudi koji su doživjel iskustva bliske smrti. Imali smo tako četiri studije s istim rezultatima koje su ukupno uključile 562 ljudi koji su preživjeli srčani zastoj.
Dr. med. Bruce Greyson na Sveučilištu Virginia autor je američke studije iz 2003. u kojoj je od 116 pacijenata njih 15,5% proživjelo iskustvo bliske smrti. On je napisao: "Nijedan fiziološki ili psihološki model sam po sebi ne objašnjava sve uobičajene značajke iskustava bliske smrti... Jasan senzorij i kompleksni perceptualni procesi tijekom kliničke smrti pobijaju koncept po kojem je svijest lokalizirana isključivo u mozgu".
Sve ove četiri prospektivne studije posvećene iskustvima bliske smrti, koje su provele neovisne skupine, došle su do istog zaključka: ne postoje fiziološka i psihološka objašnjenja za fenomen iskustava bliske smrti do kojeg dolazi tijekom srčanog zastoja, kada je kod pacijenata u potpunosti izgubljena funkcija mozga. Proširena svijest, sa sjećanjima i percepcijom iz pozicije izvan i iznad beživotnog tijela, može se doživjeti u nesvjesnom stanju, neovisno o mozgu i tijelu. Do tog se zaključka došlo na temelju čvrstih dokaza da se iskustvo bliske smrti događa tijekom perioda kliničke smrti, a ne netom prije ili nakon srčanog zastoja. Taj je zaključak omogućen prospektivnim dizajnom tih studija, koji je uključivao i potpune medicinske podatke. Ako je srčani zastoj uključivao iskustvo bliske smrti s jasnom percepcijom pacijentove okoline kao što su, na primjer, izjave liječnika ili postupci s medicinskom opremom, dotični sadržaj mogao se potvrditi odmah nakon iznošenja tog iskustva.
Istinita iskustva bliske smrti kao što je ono Marije iz Seattlea najjači su dokaz postojanja svijesti izvan i odvojeno od tijela. Kada raspolažemo medicinskim podacima koji prate ono što pacijent iznosi, tada možemo dokumentirati vrijeme zbivanja izvantjelesnog iskustva/iskustva bliske smrti tijekom razdoblja bez svijesti. Čak su i ljudi koji su od rođenja slijepi opisali iskustva bliska smrti u kojima "vide" na način na koji im tjelesnim očima to nije bilo moguće. Daltonisti vide boje. Ljudi kažu da jednostavno izlazite iz svog tijela kao što sa sebe skinete kaput, a iznenađujuće je to što zadržavate vlastiti identitet i emocije. Spektar onoga što se može obuhvatiti pogledom proširuje se i do 360 stupnjeva s ptičjom perspektivom.
Dr. Jan Holden sa Sveučilišta North Texas govori o stotinjak izvantjelesnih doživljaja proživljenih tijekom iskustava bliske smrti te pokazuje da je 90% njih bilo posve točno, 8 je posto sadržavalo manje pogreške, a 2 ih je posto bilo pogrešno. Ti iskazi ne mogu biti halucinacije jer ta točna opažanja tijekom izvantjelesnog iskustva u detalje odgovaraju stvarnosti, dok halucinacije kao, primjerice, one uzrokovane psihozom, deluzijom ili drogama, nemaju uporište u stvarnosti. U tim slučajevima netočna su opažanja halucinacije ili iluzije, poput pomiješanih ili varavih slika. Osim toga, za halucinacije je potreban mozak koji funkcionira, a tijekom srčanog zastoja funkcija mozga prestaje.
Za vrijeme pilot-faze naše studije u jednoj od bolnica jedna je medicinska sestra na jedinici za koronarnu skrb prijavila izvantjelesno iskustvo četrdesetčetverogodišnjeg reanimiranog pacijenta, kojeg je na livadi pronašao slučajni prolaznim, a o kojem sam pisao u časopisu The Lancet. Dok je pacijent bio cijanotičan i komatozan te mu je srce još uvijek bilo u zastoju, sestra mu je uklonila zubnu protezu kako bi ga intubirala. Kardiopulmonalna reanimacija trajala je više od devedeset minuta. I dalje komatozan, ali s otkucajima srca, na kraju je prebačen u jedinicu intenzivne skrbi. Sestra je napisala sljedeće: "Pacijenta sam ponovno vidjela tek nakon više od tjedan dana koje je proveo u komi. Tada je već bio na odjelu kardiologije. Davala sam mu lijekove i čim me ugledao, rekao mi je: "Oh, ta sestra zna gdje mi je proteza". Bila sam više nego iznenađena. Nastavio je: "Da, Vi ste bili ondje kada su me doveli u bolnicu i Vi ste mi iz usta izvadili zubnu protezu i stavili je na kolica. Na kolicima je bilo silno mnoštvo boca, a ispod je bila ladica. Tamo ste stavili moje zube". To me osobito zapanjilo jer sam točno znala da se sve to događalo dok je čovjek bio u dubokoj komi i u procesu kardiopulmonalnog oživljavanja. Kada sam mu postavila neka dodatna pitanja ispostavilo se da je čovjek vidio sebe kako leži na krevetu te odozgora promatrao sestre i liječnike koji izvode reanimaciju. Znao je i točno i detaljno opisati malenu prostoriju u kojoj je oživljavan, kao i izgled nazočnih, među kojima sam bila i ja. Dok je promatrao tu situaciju nemalo se bojao da ćemo prestati s reanimacijom i da će umrijeti. Istina je da smo bili prilično neskloni vjerovati u pozitivan ishod s obzirom na vrlo loše stanje u trenutku kada je primljen u bolnicu. Pacijent mi je rekao da nam je on očajnički i bezuspješno pokušavao dati do znanja da je još uvijek živ te da moramo nastaviti s reanimacijom. To iskustvo duboko ga se dojmilo i sada kaže da se više ne boji smrti. Četiri tjedna kasnije otpušten je iz bolnice kao zdrav čovjek".
Tko ili što vidi? Ne oko i ne mozak
Na temelju svih slučajeva potvrđenih izvantjelesnih iskustava smatram da postoje valjani razlozi za pretpostavku da naša svijest ne koincidira uvijek s radom našeg mozga. Tko ili što vidi? Ne oko i ne mozak. Ako su ljudi zapravo izvan i iznad svojih beživotnih tijela i percipiraju stvari, to pokazuje da nam pod određenim okolnostima za proširenu percepciju ne trebaju mozak i oči. Naša je svijest, dakle, ta koja percipira.
Kako se znanstveno može objasniti da ljudi mogu imati jasna sjećanja i opažati tijekom vremena provedenog u stanju bez svijesti? Način na koji na odnos između mozga i svijesti danas gleda većina liječnika, filozofa i psihologa previše je ograničen da bi se ovaj fenomen shvatio kako treba. Osobno sam došao do zaključka da mozak u iskustvu svijesti najvjerojatnije ima funkciju pripomaganja ili recepcije, a ne proizvodnje. Stoga pod određenim okolnostima naša proširena svijest nije lokalizirana u našem mozgu, niti je na njega ograničena.
Moji zaključci ne slažu se uvijek s aktualnom materijalističkom paradigmom zapadne znanosti koja nailazi na masovno prihvaćanje. Znanstevno istraživanje iskustava bliske smrti zato još uvijek potiče brojna kritična pitanja i nevjericu, osobito među liječnicima i neuroznanstvenicima. Materijalistička znanost prvenstveno polazi od stvarnosti koja se temelji isključivo na fizičkim podacima koje je moguće promatrati. Međutim, trebali bismo znati da osim vanjske i takozvane objektivne percepcije i promatranja postoje i subjektivni aspekti koji se ne mogu promatrati i demonstrirati kao što su misli, osjećaji, nadahnuće i intuicija. EEG-om, MEG-om i PET skeniranjem možemo mjeriti samo električne, magnetske i kemijske aktivnosti u mozgu, a funkcionalnom magnetskom rezonancijom možemo mjeriti promjene u krvotoku u mozgu, ali to su samo neuralni korelati svijesti.
Takva mjerenja, naime, ne pružaju nikakvo objašnjenje niti o proizvodnji, niti o sadržaju svijesti. Time ne dolazimo ni do kakvih izravnih dokaza za način na koji neuroni ili neuronske mreže mogu proizvesti subjektivnu bit naših misli i osjećaja. Mi mjerimo samo promjenljivu aktivaciju. Neuralna aktivacija je samo to - nerualna aktivacija; ona odražava samo upotrebu struktura. Općenito prihvaćenu pretpostavku da velike skupine neurona proizvode svijest i sjećanja koja su lokalizirana u mogu sada valja preispitati jer se čini neprihvatljivim čitavu svijest reducirati na neuralne procese, kao što to čini suvremena neuroznanost.
Svjestan sam i činjenice da su brojni aspekti svijesti i percepcije još uvijek velika nepoznanica, a znanstvena me znatiželja navodi na stalno istraživanje ne bi li ih bolje shvatio. Za mene je, stoga, uistinu bio znanstveni izazov raspravljati o novim hipotezama koje bi mogle objasniti mogućnost posjedovanja jasne i proširene svijesti tijekom prijelaznog perioda nefunkcionalnog mozga, sa sjećanjima, identitetom, kognicijom i emocijama. Te hipoteze moraju objasniti svjedočanstva o međusobnoj povezanosti sa sviješću drugih osoba i preminulih rođaka te iskustvo svjesnog povratka u tijelo. William James svojedobno je rekao da je "proučavati abnormalno najbolji način da se razumije ono normalno".
Svijest nije fizički ukorijenjena
Godine 2005. časopis Svience objavio je 125 pitanja na koja znanstvenici do tada nisu uspjeli dati ogovor. Najvažnije pitanje bez odgovora bilo je od čega je napravljen svemir. Nakon toga slijedilo je pitanje o tome koja je biološka osnova svijesti. Ja bih, međutim, to drugo pitanje preformulirao na sljedeći način: "Ima li svijest bilo kakvu biološku osnovu?"
Na temelju univerzalnih aspekata svijesti koje su osobe, sudeći po njihovim svjedočanstvima, doživjele tijekom srčanog zastoja možemo pretpostaviti da su informacijska polja naše svijesti, koja se vjerojatno sastoje od valova, ukorijenjena u nevidljivoj domeni izvan vremena i prostora (tzv. nelokalnost) i uvijek su prisutna oko i kroz nas, prožimajući naše tijelo. Ona postaju dohvatljiva i čine našu budnu svijest kroz normalan rad mozga, i to u obliku mjerljivih i promjenjivih elektromagnetskih polja. Naša normalna, budna svijest ima biološku osnovu jer naše je tijelo za nju sučelje. Međutim, riječ je o tek manjem dijelu našeg većeg polja svijesti.
Bi li se naš mozak mogao usporediti s televizorom koji prima elektromagnetske valove i transformira ih u sliku i zvuk? U tim je valovima bit svih informacija, ali naša ih osjetila mogu percipirati samo putem odgovarajućih instrumenata kao što su kamera i TV. Čim se funkcija mozga izgubi, baš kao kod gašenja televizora, sjećanja i svijest i dalje postoje, ali gubi se sposobnost recepcije. Veza se, odnosno sučelje, prekida. Svijest se, međutim, tijekom tog perioda nefunkcioniranja mozga može doživjeti i to je ono što nazivamo iskustvom bliske smrti. Moje je viđenje, dakle, da svijest nije fizički ukorijenjena.
Takvu svijest izvan vremena i prostora, koja nema materijalnu ili biološku osnovu, nazivam "nelokalnom sviješću". Odlikuje je međusobna povezanost koja nudi priliku za komunikacijom s mislima i osjećajima drugih ljudi i preminulih prijatelja i rodbine. Njezini korijeni leže u jednoj drugoj, nevidljivoj i nematerijalnoj sferi koja je uvijek u nama i oko nas.
U pokušaju da se shvati taj koncept interakcije između nelokalne svijesti i materijalnog tijela moguće je uspostaviti analogiju sa suvremenom globalnom komunikacijom. U svakom trenutku, i danju i noću, okruženi smo stotinama tisuća telefonskih poziva, stotinama radijskih i televizijskih emisija i milijardama internetskih stranica, ali tih elektromagnetskih informacijskih polja postajemo svjesni tek u trenutku kada koristimo svoj mobilni telefon ili kada uključimo radio, TV ili prijenosno računalo. Ono što primamo nije niti unutar instrumenata, niti u njegovim komponentama, ali zahvaljujući prijemniku informacije iz elektromagnetskih polja ("oblaka") postaju vidljive našim osjetilima i percepciji. Internet s više od milijardu stranica dostupnih diljem svijeta očigledno nije smješten unutrar našeg prijenosnog računala, niti ga to računalo proizvodi, nego se nalazi u "oblaku". Međutim, potreban nam je funkcionirajući instrument za prijem informacija iz "oblaka", što se može usporediti s nelokalnom sviješću.
Nelokalnu svijest moguće je doživjeti na razne načine koje objašnjavam u svojoj knjizi Consciousness Beyond Life, a taj koncept i nije nov. Znanstvenici i filozofi kroz povijest su zagovarali tu ideju. Aspekti kvantne mehanike kao što je nelokalnost pomažu nam razumjeti kako svijest ustvari funkcionira. Međutim, razlika je u tome što sada imamo više podataka koji snažno ukazuju na njenu stvarnost kao što su iskustva bliske smrti, koja se u svim svojim elementima mogu objasniti kao iskustvo nelokalne svijesti.
Zaključak koji se nedvojbeno nameće, a koji kaže da se svijest može doživjeti neovisno o funkciji mozga, trebao bi potaknuti golemu promjenu znanstvene paradigme u zapadnoj medicini. To bi moglo imati praktične implikacije na pristup stvarnim medicinskih i etičkim problemima kao što su skrb o komatoznim ili umirućim pacijentima, eutanazija, abortus te odstranjivanje organa za transplantaciju osobama koje umiru, a srce im još uvijek kuca u toplom tijelu, premda im je dijagnosticirana moždana smrt. Takvo shvaćanje iz korijena mijenja i naše mišljenje o smrti zbog posvemanje sigurnosti će u trenutku fizičke smrti svijest nastaviti doživljavati u nekoj drugoj dimenziji, u nevidljivom i nematerijalnom svijetu, koji obuhvaća i prošlost, i sadašnost, i budućnost.
Nakon godina proučavanja brojnih aspekata i manifestacija nelokalne svijesti, za koju nema znanstvenih dokaza, počeo sam vjerovati da je smrt, kao i rođenje, tek prelazak iz jednost stanja svijesti u drugo. Kada je mozak isključen, baš poput televizora ili radija, valovi naše svijesti ostaju. Smrt je samo kraj našeg fizičkog tijela. Drugim riječima, imamo tijelo, ali mi smo svijest. Teško je izbjeći zaključak da je naša esencijalna svijest postojala i prije našeg rođenja te da će postojati i nakon što umremo. Ona nema početak i kraj. Te su spoznaje stare i vječne, ali iskustva bliske smrti izbacila su ih ponovno u prvi plan i znanosti omogućila da istražuje što se to iza njih skriva.
Često je potrebno jedno takvo iskustvo da ljudi shvate da svijest vjerojatno postoji oduvijek i da će uvijek postojati te da smrt kao takva ne postoji. Za taj zaključak nemamo neoborive znanstvene dokaze jer ljudi koji su doživjeli iskustvo bliske smrti ustvari nisu umrli. Međutim, svi su se oni našli vrlo blizu smrti. Bez tijela još uvijek možemo imati svjesna iskustva i još uvijek smo svjesna bića.
Znanost za mene znači postavljanje pitanja otvorenog uma. Znanost bi trebala biti potraga za objašnjenjima novih zagonetki, a ne slijepo slijeđenje koncepata. Moramo nastaviti postavljati otvorena pitanja, napustiti unaprijed stvorene stavove i ne bojati se suprostavljanja materijalističkoj paradigmi. Taj materijalistički pogledd na svijet dosad nije uspio ponuditi odgovor na ono što sugeriraju istraživanja, a to je da svijest opstaje i poslije fizičke smrti.
O autoru
Pim van Lommel nizozemski je kardiolog koji je godinama radio u sveučilišnoj bolnici u nizozemskom gradu Arnhemu i objavio nekoliko stručnih radova na polju kardiologije. Godine 1986. počeo je proučavati iskustva bliske smrti kod pacijenata koji su preživjeli srčani zastoj. Dr. van Lommel i njegovi kolege 2001. objavili su rezultate te revolucionarne studije u uglednom medicinskom časopisu The Lancet. Autor je svjetskog bestselera Endless Consciousness: A Scientific Approach to the Near Death Experience i danas se smatra vodećim svjetskim autoritetom kada su u pitanju iskustva bliske smrti. Na tu temu održao je brojna predavanja diljem svijeta.